Emotivni slom i osveta u glumačkoj bravuri

Tragična brutalnost i nesmiljena izravnost antičke Medeje, žene koja je iz principa ubila vlastitu djecu, može se doimati neshvatljivo. U antičkom predlošku i arhetipu, cjelovitost razumijevanja nemoguća je bez katarzičnosti. No, katarza je pojam za koji je potrebno dijeliti ideale, ideju o etičkom zakonu koji neki čin određuje neminovnim, a njegovu tragiku shvatljivom. Što se događa u trenutku u kojem takva idealizacija temeljena na etičkom horizontu beskompromisnosti ideala prestane postojati kao apstraktna činjenica, no čin ostaje? Pitanje je to na koje odgovara Simon Stone u svojoj radikalnoj, postmodernoj interpretaciji Medeje, drami koja je (uz dijelove teksta, prvenstveno monologe protagonistice, preuzete iz pera Heinera Müllera), poslužila dramaturginji Vesni Đikanović i redatelju Martinu Kušeju za ostvarenje predstave koja je ujedno i druga dramska premijera 76. Dubrovačkih ljetnih igara.

Helena Minić Matanić ostvarila je središnju ulogu Ane/Medeje kreirajući karakter istodobne ranjivosti i nadmoći, emotivnog sloma i nevjerojatne snage / Snimio Marko Ercegović

Medeja koju Stone ispisuje, a Đikanović i Kušej smještaju na mitsko mjesto snažnih dramskih likova dubrovačkoga festivala, u grotlo tvrđave Lovrijenac, je Ana. Liječnica obrazovanjem, zaposlena u farmaceutskoj industriji, uspješna i važna u svojoj kompaniji. Udana je za Luku (čiji lik odgovara Jazonu u antičkom predlošku), zaposlenika iste tvrtke. On, nakon što je s Anom dobio dvojicu sinova, a usto i, zahvaljujući njoj, napredovao u kompaniji koju vodi Kristijan, započinje vezu s njegovom kćeri Klarom. Ana, ne mogavši podnijeti što joj se događa, ulazi u stanje psihičke rastrojenosti, negira stvarnost, pokušava nastaviti vezu s Lukom kao da se ništa nije dogodilo, suočava se s Klarom i Kristijanom, eda bi završila potpunim rasapom u kojem se događa i kulminacijski tragički čin.

Suvremenu Medeju, dakle, pogoni osveta. Njezin razlog, međutim, nije kao kod antičke joj prethodnice u neumoljivosti ideala, već u dubokom poniženju, beskrupuloznoj zamjeni koju Luka provodi. Stoga nije čudno da su njezini motivi mnogo više pokretani psihologijom, pa i nagonom, u čemu stradavaju svi Lukini tragovi, ne samo djeca, nego i ostali likovi. Ma koliko njezini postupci bili brutalni i karnalno beskrupulozni, Ana nije racionalna osvetnica. Ona je žena pod emocionalnim i psihičkim pritiskom, lik čija tragedija nije motivirana hladnom potrebom za ispunjenjem ideala, već slomom. U vremenu čija se bezidejnost i bezidealnost opisuje gotovo kao aksiom, takva je Medeja stršeća opomena i snažno identifikacijsko mjesto.

Dubrovačko-varaždinsko-mariborska koprodukcija postmodernu je Medeju oblikovala bez mnogo okolišanja. Kratki prizori na ogoljenoj sceni kojom dominira žuta podna ploha (u kontekstu Lovrjenca ponešto pretjerana, scenografkinja Anette Murschetz) odijeljeni su rasvjetom (oblikovateljica Vesna Kolarec), glazbom (skladatelj Aki Traar) i videoprojekcijama (Tobias Jonas). Sve se koncentrira na bitno, mizanscena konstantno implicira sukob i napetost, mnogo je tvrdih dodira, žustrih kretnji, neugodnih fizičkih blizina. Sve to počinje se doimati pretjerano mehaničkim, no ono što nosi ovako fokusiranu predstavu jesu glumci. Odnosno, preciznije – jedna glumica.

Ana/Medeja je Helena Minić Matanić, koja svoji lik ostvaruje u znakovitoj, nadahnutoj i duboko, do srži uvjerljivoj transformaciji od emotivnog sloma, preko iluzija i deluzija, do osvete iz brutalnog razočaranja i očaja. Helena Minić Matanić ostvarila je ulogu kreirajući karakter istodobne ranjivosti i nadmoći, emotivnog sloma i nevjerojatne snage. Kreacija je to koja je, osim što je iznimno uspjela i pamtljiva, potpuno nadigrala ostatak ansambla, što, s obzirom na središnjost lika Medeje, u ovako postavljenoj predstavi nije dovelo do nesrazmjera u suigri. Uliks Fehmiu kao Luka/Jazon varirao je prijetvornost i makijavelizam lika kojem se veza s Klarom možda i dogodila, no odlučio ju je potpuno iskoristiti, bez obzira na usputne posljedice. Klara, u interpretaciji Julije Klavžar, naoko je krhka, eterična žena čija se odlučnost, koja će je koštati tragičnog ishoda, precizno ostvaruje u izrazito emocionalno, pa i fizički, zbijenom i snažnom prizoru susreta s Anom. Vladimir Vaškalić kao Kristijan, Klarin otac i Anin i Lukin poslodavac, deluzivan je karakter koji sve do kraja misli kako sve drži pod kontrolom, a zapravo će završiti slično kao i ostali. U uspjelim minijaturama sudjeluju i Maša Žilavec kao Medicinska sestra te Aleš Valič kao Borut, Anin novi (nakon odlaska iz Kristijanove tvrtke) poslodavac, mizogini trgovac knjigama. Tvrtko Kolar kao Edi i Jan Rendić kao Leon, Anini i Lukini sinovi, iznimno su uvjerljivi u gotovo dijaboličnoj ludičnosti. Iako su se kod slovenskih članova ansambla mogla primijetiti određena traženja i nezgrapnosti u oblikovanju scenskog govora (igra se, naime, na hrvatskom), to nije bitno umanjilo uvjerljivost kreacija.

Koprodukcijski model, koji je očito postao redovita sastavnica dramskog programa Dubrovačkih ljetnih igara, s Medejom je dobio snažnu, uvjerljivu i pamtljivu predstavu. Dubrovački Elsinore, mitski Lovrjenac, te je večeri bio mjesto beskompromisnog suočavanja s posljedicama razgradnje ideala u vremenu koje je od ideja, čini se, odustalo, ne pronašavši im zamjene.